„Socijalne i političke prekretnice u Jugoslaviji čine fabulu najzačajnijeg romana Očevi i oci (1985) plodnog srpskog pisca Slobodana Selenića. Zbog svog beskompromisnog preseka zamršene scene predratne srpske i jugoslovenske politike, svog nepatvorenog antikomunizma u kome se vešto prepliću porodična i društvena drama epohe, ovaj roman bilo bi teško objaviti pre Titove smrti 1980." Harold B. Sigel: "Istorija književnosti Istočne Evrope posle 1945."
Detaljnije...
Slobodan Selenić je rođen 1933. godine u Pakracu. Pisao je pozorišnu kritiku i bio redovni profesor Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Napisao je sledeće romane: "Memoari Pere Bogalja" (1968, Oktobarska nagrada grada Beograda za književnost), "Prijatelji" (1980, NIN-ova nagrada, Nagrada Biblioteke SR Srbije za najčitaniju knjigu 1981), "Pismo/glava" (1982), "Očevi i oci" (1985), "Timor mortis" (1989, nagrada jugoslovenske kritike „Meša Selimović“), "Ubistvo s predumišljajem" (1993, Nagrada Biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu 1994. i 1995). Posthumno su mu objavljeni roman "Malajsko ludilo" (2003) i pozorišne kritike "Dramsko doba" (2005, priredio Feliks Pašić), objavljivane od 1956. do 1978. godine. Napisao je tri drame: "Kosančićev venac 7" (prvo izvođenjemarta1982.u Ateljeu212), "Ruženje naroda" u dva dela (prvo izvođenje decembra 1987. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Sterijina nagrada za najbolji tekst 1988), "Knez Pavle" (prvo izvođenje maja 1991. u Jugoslovenskom dramskom pozorištu). Umro je 1995. godine u Beogradu.