Upravo tom suprotnošću mlade energije nevinosti i naivnosti i nataloženog iskustva ne godinama već bogatom sposobnošću emotivnog doživljaja sveta, pesnik Vukašin Vojvodić uspeo je da obeleži svoju prvu zbirku, izabravši ispravan put izgradnje svoje bibliografije. Ne obazirući se na aktuelne književne trendove koji su u najvećem broju slučajeva preopterećeni idejom kvazi intelektualne dekonstrukcije uperene kako prema formi tako i prema sadržaju teksta, Vojvodić se prepušta sebi.
Ovaj mladi pesnik urbanih životnih načela stvara istražujući pre svega sebe, svoje osetilne pragove. Iz tih minimuma i maksimuma njihove tolerancije prema različitim situacijama i različitim stepenima njihove prijatnosti i neprijatnosti (kojima se možda i nesvesno namerno izaže), Vojvodić iznosi uvek nove emocije koje poželi da ovekoveči, da napravi fotografiju od stihova. Ne inspirišu ga ljudi, stvari niti situacije…inspirišu ga sopstvene emocije prouzrokovane ličnim doživljajem istih.
Vrlo istančan senzibilitet, osećaj za lepo i unutrašnje čulo koje ne prestaje da osluškuje i koje, pri tom, ima sposobnost da pravi muziku od svakog registrovanog zvuka, tri su bitna elementa, u ovom slučaju, koja potpomažu konačnu realizaciju inspiracije u pesme. Sva tri elementa u harmoničnom rasporedu provlače se kroz zbirku.
Neuobičajeni vizuelni, audio i smisaoni obrti pesama praćeni su uvek i neočekivanim prekidima stiha, čime se prevazilazi konvecija forme, razbija ritmička i idejna potka pesme. Monotonosti prosto nema, sve je u iščekivanju! Talas je zbirka kojoj se možemo prepustiti sa potpunim čitalačkim poverenjem uz najbolju preporuku, preporuku same poezije: