Superpitcher - Kilimanjaro

Muzički gledano, Kilimanjaro sadrži neke od najuspešnijih Superpitcher-ovih produkcija do sada, pokazujući na širok spektar stilskih raskršća bez klizanja van njegovog opuštenog osećaja za dens nacrte. Nemojte me shvatiti pogrešno: za razliku od ekperimentalnijeg i zbunjujućeg Supermayer albuma, Kilimanjaro je bez sumnje dens izdanje. Tragovi dab regea plove poremećenom fank uvodnom numerom "Voodoo", pa čak iskre i u prelepom hausu u "Who Stole the Sun". "Country Boy" je, sa druge strane, zaoštreni hause bliže naklonjen Kompakt-u oko 2002., a "Friday Night" bi trebalo da se svidi onima koji traže Schaufel-ov 'slow-to-warm' šafl.

Kako album dolazi do svoje druge polovine, postoji primetna melanholija na Kilimanjaro-u koja zasenjuje svu lakomislenost albuma. Prelazna numera "Moon Fever" donosi zimski ton sa svojim plavim zvoncima i sintovima uspavanke, uparena sa sporim smrknućem "Who Stole the Sun". Melodija žalosne gitare i kovitlajućih sintova, "Give Me My Heart Back" skoro zvuči kao srce-slamajući country-haus. Kruta ali sjajna "Joanna" – ubrzavajuća numera za podijum, koja se razvija iz jednostavne klavirske petlje u stalni haos zvona i žica i Schaufel-ovog ponavljanja lika iz naslova. Klavirski ubodi i pokidane žice prostrane "Holiday Hearts" zatvaraju album u smirenom stilu. Nakon svega ovoga, s obzirom na zvučnu širinu i sličan osećaj za igru, možemo reći da Kilimanjaro spada u istu kategoriju sa prošlogodišnjim albumom Matias Aguayo-e, Ay Ay Ay. Još jedno istaknuto izdanje u dugačkom Kompakt katalogu.